Kako su se poruke slale telegrafima?
1. Pošiljatelj: Pošiljatelj bi koristio telegrafski ključ, koji je u biti bio prekidač, za stvaranje električnih signala koji odgovaraju poruci. Kad bi se tipka pritisnula, ona bi dovršila električni krug, uzrokujući da struja teče kroz telegrafsku žicu.
2. Žica: Električni signali putovali bi duž telegrafske žice, koja je bila izrađena od vodljivih materijala poput bakra ili željeza. Žice se mogu razapeti preko stupova, zakopati u zemlju ili čak provesti pod vodom za prijenos poruka na velike udaljenosti.
3. Primatelj: Na prijemnom kraju nalazila bi se telegrafska zvučnica ili pisač pričvršćen na telegrafsku žicu. Kad bi električni signali stigli do sonde, uzrokovali bi vibriranje elektromagneta, proizvodeći zvuk škljocanja ili lupkanja. Operater sonde, poznat i kao telegrafist, slušao bi ili gledao te klikove i kuckanja.
4. Morseov kod: Poruke su kodirane pomoću Morseove abecede, koja je dodijelila jedinstveni niz točaka i crtica za predstavljanje svakog slova, broja i interpunkcijskog znaka. Operater sondera interpretirao bi uzorak klikova i dodira i preveo ih u odgovarajuće znakove.
5. Tumačenje poruke: Telegrafist bi zapisao ili snimio primljene poruke na koherentan način, čuvajući namjeravani tekst ili informaciju. Poruke se zatim mogu isporučiti primatelju ili dalje prenijeti pomoću različitih komunikacijskih metoda.
6. Odgovori: Primatelj poruke mogao je sastaviti odgovor koristeći sličan telegrafski ključ i poslati ga natrag pošiljatelju putem iste telegrafske žice.
Taj je proces omogućio brzu komunikaciju tekstualnih poruka na velikim udaljenostima, što je revolucioniralo način prijenosa informacija u 19. i ranom 20. stoljeću.