Svrha IP protokola
U području umrežavanja, protokoli su definirani kao skup standardnih, unaprijed određenih pravila i propisa za međusobnu komunikaciju računala. Ovi protokoli definiraju kako računalo treba uspostaviti vezu, kako mu se treba obratiti i kako treba prenijeti podatke do primatelja. Trenutno se mnogi mrežni protokoli koriste preko računalnih mreža u različite svrhe. Među svima njima, IP (internetski protokol) je mrežni protokol koji se najčešće koristi u današnjim scenarijima umrežavanja. Velik dio današnje globalne mrežne scene temelji se na tehnikama adresiranja koje pruža IP.
Adresiranje
Glavna svrha IP-a je pružiti značajnu tehniku adresiranja mreže i njezinih elemenata. Proces adresiranja podrazumijeva da svaki čvor unutar mreže mora imati zasebnu adresu (ili IP adresu) za pojedinačne komunikacijske sesije. Tijekom međumrežnih komunikacijskih sesija, IP se također koristi za pružanje jedne adrese cijeloj mreži, što je korisno kada dva čvora iz različitih mreža pokušavaju međusobno komunicirati. Ovo se može smatrati temeljem "mreže mreža" koja je Internet.
Konvergencija mreže
IP je široko korišten protokol u formiranju heterogene ili konvergirane mreže. Heterogena mreža je veliki skup različitih međusobno povezanih mreža koje rade na različitim tehnologijama. Na primjer, IP može učinkovito međusobno povezati mreže kao što su Wi-Fi, WiMAX, Ethernet, ATM (asinkroni način prijenosa), mreže optičkih vlakana, tvoreći globalno komunikacijsko sučelje. Ovaj proces međusobnog povezivanja olakšava IP podprotokol pod nazivom ARP (Address Resolution Protocol) ili NDP (Network Discovery Protocol).
Segmentacija mreže
IP pruža mogućnost rastavljanja mreže na više segmenata, tako da se najveći broj klijenata (računala) može međusobno povezati. Ovaj proces je poznat kao mrežna segmentacija ili pod-umrežavanje. Segmentiranjem mreže mogu se stvoriti različite podmreže unutar jedne mreže; proces koji može povećati ukupnu sigurnost i veličinu mreže te može značajno smanjiti zagušenje mrežnog prometa. Nadalje, još jedna velika prednost mrežne segmentacije putem IP-a leži u činjenici da kvar jednog klijenta (čvora) neće utjecati na komunikaciju između ostalih klijenata.
Klasifikacija mreže
IP klasificira mreže u tri glavne klase prema njihovim adresnim shemama:tj. mreže klase A (192.168.0.0), klase B (172.16.0.0) i klase C (10.0.0.0). Svaka mreža radi na različitoj razini i sadrži klijente u obliku računala, preklopnika, usmjerivača, pa čak i međusobno povezanih podmreža. Štoviše, IP je odredio broj klijenata za svaku klasu mreže; na primjer, tipična mreža klase C može omogućiti do 65 536 klijenata, klasa B može imati preko 1 milijun klijenata, a klasa A može obuhvatiti više od 16 milijuna čvorova u jednoj mreži.
Usmjeravanje
Usmjeravanje je najvažniji zahtjev Interneta, kojem se učinkovito pristupa i provodi IP. Usmjeravanje uključuje komunikaciju između dvije različite mreže putem uređaja koji se nazivaju usmjerivači, na zajedničkoj zajedničkoj vezi kao što je WAN (mreža širokog područja), Internet itd. Ovi se usmjerivači identificiraju svojom posebnom IP adresom, koja u konačnici postaje adresa za pristup određenoj mreži s na koji je ruter povezan. Na taj način IP pomaže većem broju korisnika, u različitim mrežama različitih gradova, država ili čak kontinenata, da međusobno komuniciraju jednostavno i brzo.