Kakav je bio odnos između gutaperke i prvog transatlantskog telegrafskog kabela?

Prvi uspješan transatlantski telegrafski kabel položen je 1858. godine, a presudni čimbenik koji je to omogućio bila je upotreba gutaperke. Gutaperka je prirodni materijal sličan gumi koji se dobiva iz soka drveta Palaquium gutta. Utvrđeno je da gutaperka ima izvrsna izolacijska svojstva i da je također vrlo fleksibilna, što je čini pogodnom za upotrebu u podmorskim telegrafskim kabelima.

U 1840-ima eksperimenti su već pokazali potencijal korištenja izoliranih kabela za prijenos električnih signala na velike udaljenosti. Međutim, prvi podvodni kabeli koji su položeni preko La Manchea 1850-ih nisu uspjeli zbog loše izolacije. Proboj je došao 1848. godine kada je njemački znanstvenik Werner Siemens razvio postupak ekstrakcije i pročišćavanja gutaperke. Zatim je korišten u uspješnom ispitivanju podvodnog kabela preko Doverskog tjesnaca.

Prvi projekt transatlantskog telegrafskog kabela vodili su britanski inženjer John Watkins Brett i američki inženjer Cyrus West Field. Planirali su postaviti telegrafski kabel preko cijelog Atlantskog oceana, povezujući Europu i Sjevernu Ameriku. Projekt se suočio s brojnim izazovima, uključujući potrebu za jakim i pouzdanim kabelom koji bi mogao izdržati surovo morsko okruženje.

Godine 1857. prvi pokušaj postavljanja transatlantskog telegrafskog kabela je propao nakon što je razmješteno oko 380 milja kabela. Međutim, ovaj kvar pružio je dragocjene uvide i utvrđeno je da izolacija od gutaperke nije ravnomjerno nanesena, što je dovelo do slabih točaka u kabelu.

Godine 1858. proizveden je novi kabel s debljom i postojanijom izolacijom od gutaperke. Drugi pokušaj bio je uspješan, a prva transatlantska telegrafska poruka poslana je 16. kolovoza 1858. To je označilo značajnu prekretnicu u globalnoj komunikaciji jer je sada postalo moguće slati poruke između Europe i Sjeverne Amerike u nekoliko minuta umjesto u tjednima ili mjeseci.

Nažalost, prvi transatlantski telegrafski kabel radio je samo nekoliko tjedana prije nego što je propao. To je vjerojatno bilo zbog kombinacije čimbenika, uključujući prekomjerne električne struje, nedostatke u dizajnu kabela i teške uvjete na dnu oceana. Međutim, uspješna uporaba gutaperke kao izolatora pokazala se ključnom, a kasniji transatlantski telegrafski kabeli mogli su raditi mnogo dulje.

Gutaperka je ostala vitalni materijal u podmorskim telegrafskim kabelima sve do kraja 19. stoljeća kada su je zamijenili poboljšani sintetički materijali, poput polietilena i PVC-a. Ovi novi materijali osigurali su bolja električna svojstva i izdržljivost, što je dovelo do razvoja pouzdanijih i dugotrajnijih podmorskih kabela koji su činili okosnicu globalnih telekomunikacija.